Naše cjelokupno građenje predstavlja cijeli svijet i u njemu se ponavlja njegov postanak. Tlo ispod je površina zemlje, domovina čovjeka; prostor nad njim je svijet podaren životu, a oba okončava nebeski svod.

Rudolf Schwarz (Strasbourg 1897. – Köln 1961.) jedan je od malobrojnih arhitekata koji nakon zaokreta paradigme u pokretu moderne, kako u praksi tako i u teoriji, otvoreno zastupa radikalno povezivanje dimenzije sakralnog s arhitekturom. Već u počecima moderne, dok su jedni bez primisli prihvaćali zanos novoga, a drugi se tome reakcionarno protivili, Schwarz je u svojoj najranijoj knjizi Putokaz tehnike (Wegweisung der Technik, 1928.) na refleksivan način odvažno pokušao zastupati postulate novog vremenskog oblika serije.